IZVJEŠĆE SA SEDMOG EKUMENSKOG HODOČAŠĆA

„PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“

STOPAMA SV. PAVLA BIBLIJSKOM GRČKOM

 OD 3. DO 11. RUJNA 2009.

Sedmo međunarodno i međureligijsko hodočašće „PRAVOG ŽIVOTAU BOGU“ održano od 3. do 11. rujna 2009. odvijalo se stopama, a to uključuje i morske putove sv. Pavla biblijskom Grčkom. Kruzer „Egejski biser“ bio je naš „dom“, a mi smo bili jedna duša (Dj 4,32). Za pohoda kopnu i obilazak svetih mjesta bili smo raspoređeni u 16 autobusa, uz još dva za mlade. Tako smo noću plovili, a autobusi bi nas dočekali na odredištu slijedećeg jutra, te zahvaljujući odličnoj organizaciji sve je išlo glatko.

Kruzer "Egejski biser"

Svako naše međunarodno hodočašće središnji je događaj naše velike obitelji, a održava se svake druge godine. Ovogodišnje je započelo u petak, 4. rujna, na drevnim ruševinama Korinta, grada smještenog između Egejskog i Jonskog mora. Okupili smo se na platformi gdje je sv. Pavao govorio konzulu Galionu o svojoj kršćanskoj vjeri. U Korintu je ovaj apostol odgovarao utvrđen Isusovim riječima koje je primio u snu: „Ne boj se! Nastavi govoriti i da nisi ušutio! Ja sam s tobom!“

To dakako i mi, iz Pravog života u Bogu, trebamo primjeniti na sebe i govoriti bez straha! Ali prvo nam je potrebna ljubav za Gospodina i Njegove poruke. Nažalost ljudi ne slušaju ono što Gospodin govori, a osobito ne misle primijeniti na sebe iz poruka: „Spusti glavu da se ja vidim, stišaj svoj glas da se ja čujem!“ Ono što nam je također jako potrebno jest moliti za dar raspoznavanja duhova, jer zloduh kad se zalijepi na neku osobu, i te kako može biti uvjerljiv i autoritativan, i tako zavesti ljude. A Gospodin u ovim porukama nam jasno poručuje da ni jedna osoba ne može stati na put Njegovu planu! Znači onaj tko radi za poruke on je na strani pobjednika, a koji ih guši (na bilo koji način) i ignorira, gubitnik je!

Kako smo doslovce išli stopama sv. Pavla, to nas je iz Korinta naših 18 autobusa dovezlo u Atenu, upravo blizu mjesta gdje je sv. Pavao držao svoj poznati govor Atenjanima i gdje je iskoristivši žrtvenik „Nepoznatom Bogu“ odmah počeo propovijedati o Bogu, Stvoritelju svijeta i svega što je u njemu. (Dj 17, 23).

Toga dana, uvečer, službeno je započelo naše hodočašće procesijom svih svećenika i redovnika, koji su se pojedinačno predstavljali, a dobro poznati francuski svećenik, otac Rene Laurentin, zbog svoje privrženosti PRAVOM ŽIVOTU U BOGU i Vassuli, dobio je najveći aplauz.

Vassula i o. Rene Laurenten

Zatim je slavljena misa, na početku koje je kardinal Telesphore Toppo, iz Indije, koju je slavio zajedno s još šest biskupa (iz Indije, Perua i Brazila) rekao: „Kad se ljudi okupljaju nešto se događa. Kad se dobri ljudi okupljaju nešto se dobro događa. Kad se kršćani okupljaju to je onda eksplozija ljubavi!“  Poslije mise monsinjor Kriekenbeek s Filipina predvodio je s Presvetim Oltarskim Sakramentom u ruci molitvu za ozdravljenje. Ovaj se put na hodočašću okupilo gotovo 800 sudionika, iz 57 zemalja, iz 17 kršćanskih denominacija, sa 110 svećenika, od kojih jedan kardinal, 10 biskupa i 5 nadbiskupa. Najviše je bilo katolika, zatim pravoslavaca iz raznih patrijarhata, te anglikanaca, armenaca, evangelika, i kao i inače, tu je bio naš prijatelj budist iz Bangladeša. Iz naše zagrebačke i sinjske molitvene zajednice išlo nas je četvero. No, moja je cimerica bila Dušanka, rodom Somborka, dugogodišnja čitateljica ovih poruka, članica australijskog PŽUB tj. TLIG, iz Sidneya.

Teško je opisati sve doživljeno tijekom tih tjedan dana, ali valja makar ukratko spomenuti osnovno! Svakog smo dana slavili svetu misu, a bile su to mise odnosno liturgije iz raznih denominacija zapadnog i istočnog obreda, što je veoma poučno i lijepo doživjeti. I opet, bez obzira na mnoštvo jezika, moglo se zajednički pjevati, bilo da je to Aleluja, ili Doxa, Doxa (Slava, slava na grčkom) ili neki Marijin pripjev poznat iz nekog svetišta. Srca su zaista gorjela!

Liturgija na Patmosu           

Špilja Apokalipse na Patmosu 

I ovaj put smo išli na Patmos i bio je to moj treći pohod tom malom kamenitom otoku i špilji gdje je 95. godine sv. Ivan primio Otkrivenje. Opet sam imala mogućnost položiti ruku na mjesto gdje je sv. Ivana naslanjao glavu dok je u ekstazi diktirao tekst Otkrivenja svome učeniku Prohoru. Nikad nisam ni znala da ga zovu sv. Ivan Božanski, i to mi se jako svidjelo. I ovaj mi je pohod bio tako dojmljiv da mi je sv. Ivan stalno bio u srcu. Po povratku u Zagreb, na našim molitvenim zajednicama, znači i nakon mjesec dana, dvaput su se otvarale njegove poslanice u Svetom pismu. Na prvoj sam zapravo očekivala njegov znak, te sam, na čuđenje ostalih, uskliknula: „E, to!“

U nedjelju, 6. rujna, na Patmosu je ispred samostana kojeg je 1088. godine osnovao monah Kristodulos, i od tada je to mjesto naobrazbe i vjerskog prosvjetljenja, slavljena grčka pravoslavna liturgija. Naše veliko stado uspjelo se za to slavlje nekako smjestiti na platformi ispred manastira. Svi pravoslavni svećenici suslavili su, a otac Eugen Pappas najavio je da se slavi liturgija sv. Ivana Zlatoustog, sveca kojega jednako slave katolici i pravoslavci. Liturgija je bila dakako pjevana, a hvale Bogu, molitve i zamolbe, bile su na mnogim jezicima, engleskom, francuskom portugalskom, već prema jeziku sustolnika. Nabožni predmeti hodočasnika bili su položeni pred oltar radi blagoslova, a nakon liturgije svi su se hodočasnici slikali za zajedničku sliku, i na slici se mogu vidjeti sitne 'bubice' toga mnoštva.

Popodne tog dana došao nam je na brod u goste arhimandrit Antipas, patrijarh Patmosa, i govorio hodočasnicima o apostaziji u svijetu, tj. otpadu od Božje istine, što je zapravo korijen svih kriza. Potrebni su nam sakramenti da bi nas probudili za istinu kako nam to Bog pokazuje. Pozvani smo da po molitvi postanemo mističari poput sv. Ivana, tajni Isusovi prijatelji.

U ponedjeljak, 7. rujna, slavljena je armenska pravoslavna liturgija, a slavilo ju je nekoliko nadbiskupa, biskupa i svećenika iz Armenske crkve. Dakako da je cijela liturgija pjevana. 

Sv.  Rafael, sv. Irene i sv.Nikola     Ikona sv. Mihaela iz Mantamada

Toga smo dana autobusima posjetili Mytilene, glavni grad otoka Lesbosa. Tu se 56. godine, na povratku sa svojeg trećeg misijskog putovanja, zaustavio sv. Pavao. Pohodili smo dvije crkve, jedna je posvećena sv. Mihaelu arkanđelu koji je zaštitnik otoka Lesbosa. Druga je posvećena Sv.Rafaelu, Nikoli i Irene, troje svetaca mučenika koje su 1463. ubili Turci. Ti su se mučenici ukazali ljudima, podsjećajući ih na svoje mučeništvo i uputili ih na mjesto njihova pokopa. Zahvaljujući tome, 1960. godine njihove su relikvije otkrivene i sada se nalaze u toj crkvi.

Manastir Arkanđela Mantamada nalazi se nekoliko kilometara dalje. U XI. stoljeću samostan su napali Turci i poubijali sve monahe osim jednog koji je utječući se sv. Mihaelu uspio pobjeći. Taj monah, imenom Gabriel, svježom krvlju tih mučenika naslikao je ikonu, lice sv. Mihaela, koristeći se još bijelim prahom i zemljom. Ikona je izložena i časti se u tom samostanu.

Idućeg dana, tj. u utorak, 8. rujna, „Egejski biser“ naša 'ploveća crkva' na putu prema Solunu, doplovila je u Kavalu, te smo posjetili mjesto dobro poznato iz Svetog pisma, tj. mjesto gdje je živjela suknarka Lidija te Filipe. U svojoj poslanici Filipljanima sv. Pavao stalno naglašava svoju radost i to je kao himan i zahvala uvršteno u naš molitveni priručnik: „Radujte se u Gospodinu uvijek i opet kaže radujte se!“  Na mjestu Lidijina krštenja nalazi se prelijepa crkva. Mene je sve to posebno zanimalo, jer je sveta Lidija, ta prva kršćanka, veoma draga zaštitnica mojeobitelji. Iako nisam ljubitelj kupovine jurnula sam u improviziran dućan-kafić i sva sretna što sam je našla, kupila ikonu naše svetice.

Mjesto krštenja sv. Lidije, suknarke, prve kršćanke.

U Filipima, u amfiteatru, trebala je biti slavljena grčka pravoslavna liturgija, ali zbog kiše odgođena je za popodne na brodu. Otac Eugen Pappas je tom prigodom s oltara spomenuo da je i Nicejsko vjerovanje, koje mole sve Crkve, bilo zapisano na grčkom jeziku. A pozvao je i sve hodočasnike na ispovijed i uvijek je bilo mogućnosti za taj sakrament. Uvečer smo pred Presvetim imali molitvu za ozdravljenje, koje je opet predvodio monsinjor Kriekenbeek.

U srijedu, 9. rujna stigli smo u Solun, drugi grčki grad po veličini i najstariji u Europi, važan most između Europe i Azije. Tu smo pohodili lijepu i veliku crkvu posvećenu sv. Demetriusu, rimskom časniku, koji je prigrlio vjeru u Isusa i mučenički završio. Zaštitnik je Soluna. Poslanice Solunjanima su najstariji dokumenti Novoga zavjeta.  A u Djelima 17 nalazimo kako su se tamo ljudi uzbunili govoreći: „Došli su i ovamo oni koji su uzbunili sav svijet!“

Toga je dana bila misa na aramejskom – Isusovu jeziku, a slavili su je jedan biskup i nekoliko svećenika iz Maronitske crkve (koja je u zajedništvu s Papom). Na kraju hodočašća, u četvrtak, 10. rujna, po treći put slavljena je katolička misa.

Posljednjeg punog dana hodočašća, u četvrtak, 10. rujna, stigli smo u Volos i autobusima bili prevezeni na vrtoglave vrhunce Meteora, moglo bi se reći da je čovjek 'ni na nebu ni na zemlji' - zapravo pravo mjesto za molitvu i kontemplaciju. Izgrađeni su na izoliranim i nedostupnim mjestima kako bi se spasili od Turaka. Povremeni silazak monaha bio je također vratolomija, jer su tog putnika monasi konopcima spuštali u mreži dolje u dubinu.

Danas su ti manastiri otvoreni posjetiteljima, a dolazi ih na tisuće. Monasi su otišli na druga mjesta da bi se mogli posvetiti Bogu, u miru i tišini. Ti manastiri su drugi po čuvenju u Grčkoj, jer su oni na Atosu još poznatiji. Ono što me je posebno obradovalo, a vezano je za Atos, jest susret s jednim mladim svećenikom  s Atosa, koji je bio s nama na hodočašću. On mi je rekao da su poruke Pravi život u Bogu njegovo poslanje i zbog toga ide u Brazil. Dakako da me je obradovala spoznaja da se na Atosu moli za ove poruke!

Ono što moram posebno spomenuti jest klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Počelo je u nedjelju, 6. rujna uveče na molitvi za ozdravljenje, koju je vodio filipinski svećenik, monsinjor Kriekenbeek. Nakon molitve monsinjor je krenuo s Presvetim u obilazak i blagoslovio gotovo svakog hodočasnika, a indijski svćenik, otac Stephen Raphael, išao je pred Presvetim. Bilo je to veoma dirljivo i u mnogom oku se pojavila suza zbog Isusove nazočnosti. U našoj blizini jedna je žena pala u počinak u duhu, a brodski je liječnik došao smatrajući da joj je potrebna medicinska pomoć.

Poslije je Presveti položen na improvizirani oltar u vrhu, na osmoj razini broda, u dvorani s kupolom, poput kapele, gdje je nastavljeno klanjanje do ponoći. Budući da se vidjela ljubav i želja za klanjanjem, a ta pobožnost je i te kako potrebna  za sjedinjenje kršćana, to je otac Stephen pozvao na danonoćno klanjanje, koje se stalno produžavalo te je na kraju ta čudesna euharistijska nazočnost Isusova trajala četiri dana i četiri noći!

To je zaista bilo najbolje mjesto! S Gospodinom se čovjek mora osjećati najbolje, prigušeno svjetlo, zastrt pod sagom pa se moglo i klečati, a pored fotelja bile su i male stolice da bi se po želji sjedilo ili oslonilo pred Isusom, kroz velika zastakljena okna moglo se pak vidjeti more. To je bilo predivno, a čovjek je mogao otići pred Gospodina kad god je poželio. Probudiš se u noći i evo prigode! Idem Gospodinu! Iako su klanjanja bila organizirana, tj. s predbilježbama, zapravo nije bilo opasnosti da bi Gospodin ikad ostao sam! Uvijek je bilo Njegovih zaljubljenika s Njime! A svi su se jednako klanjali Gospodinu, nije to bilo rezervirana pobožnost samo za katolike!

U srijedu, 9. rujna bilo je organizirano klanjanje pred Presvetim za sve hodočasnike za rastanak i trajalo je do ponoći. A potom - nakon adoracije -  osjetila se velika praznina. Iako smo znali da je Gospodin s nama, nije to isto kao kad je izložen Presveti!  

Svake večeri bio je skup svih hodočasnika, a Vassula, svećenici, biskupi i nadbiskupi, govorili su nazočnima. Vassula je otvorila hodočašće čitanjem Isusove poruke o sjedinjenju. A onda je jedne večeri postavila pitanje: „Što nedostaje Crkvama, na pr. Pravoslavnoj, da bude u 'punom zajedništvu' s Katoličkom crkvom? Vi,  koji ste s nama danas na ovom skupu, živimo li mi u 'punom zajedništvu'?

Bilo je puno odgovora, nekih veoma zanimljivih, a naglašeno je da je ta podijeljenost posebno teška za svećenike gdje postoje razne Crkve i razne kršćanske zajednice. Bio je i prijedlog da se slijedeće naše hodočašće održi u Svetoj Zemlji. Kako ovaj skup pokazuje naše zajedništvo, bilo bi to veliko svjedočenje kako su katolici, pravoslavci, anglikanci, armenci itd. sjedinjeni i traže, gotovo unaprijed žive sjedinjenje, jedinstvo Crkava. Biskup Riah, arapski anglikanski biskup iz Jeruzalema, rekao je kako on strašno trpi žalost u svojemu vlastitom tijelu zbog podjele kršćana, i to tamo, u gradu u kojemu je Isus umro, uskrsnuo i uzašao na Nebo.  

Biskup Isidor, također arapski biskup, iz Sirije, koji živi u Damasku, opisao je istu sliku, u Damasku, gdje je Pavao susreo „Svjetlo“! Biskup Isidor radi već mnoge godine na sjedinjenju. A susreo se s papom Ivanom Pavlom II. pri njegovu pohodu Damasku, te su njih dvojica podijelili svoju gorljivost u postizanju jedinstva. „Svi mi, koji smo se sastali ovdje, drukčiji smo, ali imamo zajednički nazivnik: svi mi volimo i želimo sjedinjenje!“

Otac Vladimir Zielinsky, ruski pravoslavni svećenik, govorio je o obnovi Crkve, zvanja i povratku ljudi svojim obredima i molitvi. Spomenuo je da on sam zna oko stotinu čudotvornih ikona Blažene Djevice Marije u Rusiji te da se jedinstvo   mora živjeti dijeleći svetost, nalazeći Krista u vjeri drugih ljudi.

Otac Rolf, švicarski katolički svećenik, koji radi u Ukrajini, govorio je o velikim zaprekama na koje nailaze katolički svećenici u radu u Rusiji. Oni pak koji rade na sjedinjenju proganjani su od svojih Crkava i u opasnosti su da budu isključeni. Govorio je o svećeniku koji je ubijen prije nekoliko godina zato što je radio na sjedinjenu. I sam otac Rolf prikazao je svoj život Blaženoj Djevici Mariji za jedinstvo. Zaista nije dovoljno moliti i postiti, čovjek bi morao biti spreman dati i svoj život za to.

Otac Laurentin također je govorio, a na izričito Vassulino pitanje da li živimo jedinstvo, odgovorio je da smo zaista sjedinjeni u duhu, u ljubavi i dobrohotnosti. Otac Ibanez (iz Argentine) citirao je sv. Pavla iz poslanice Efežanima 4: „...jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje.“  Mnogi su govorili o jedinstvu u različitosti. Jedinstvo, kao što Gospodin kaže u porukama, mora početi u srcu, a postignut će se samo poniznošću i ljubavlju.  

Pravoslavni svećenici iz Etiopije su nam, veoma sretni, pokazali prvi svezak poruka „Pravi život u Bogu“ tiskan u njihovoj zemlji na etiopskom jeziku. I zgodno su rekli da od 12. rujna, tj. od njihova povratka kući, počinje novo razdoblje u povijesti Etiopije, jer se vraćaju puni nove snage i jači nego ikad.

Vassula je pozvala na naše hodočašće i fra Jozu Zovka, prvog branitelja Gospinih ukazanja u Međugorju, ali na žalost iako je prije godinu dana  prihvatio, nije mogao doći. No, njegova suradnica, Vesna, govorila je i o Gospinim ukazanjima u Međugorju i o samom fra Jozi. Rekla je kako fra Jozo kaže da su i Gospine poruke u Međugorju i poruke „Pravi život u Bogu“ milosti koje su nam danas dane da nađemo put ka Kristu Gospodinu. Vassula je po Vesni poslala fra Jozi lijepu Gospinu ikonu. Ujedno nam je pokazala i prekrasnu ikonu koju su joj poklonili vlasnici dućana u kojemu smo toga dana bili i sigurno im napravili dobar promet.

Naše hodočašće je bilo opet jedno buđenje i otvaranje za gorljiviji rad ovog apostolata: „...niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu sva zgrada, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu. U njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu.“ (Ef 2, 19-22.).

Proročko služenje Vassule po porukama „Pravi život u Bogu“ je uvod u novu evangelizaciju i za buđenje neustrašivih apostola koji prihvaćaju izgrađivanje vidljivog jedinstva među kršćanima. I zato je Vassula na kraju predložila, kao i obično kako ona predlaže djela, a ne samo riječi, da se svi nazočni potpišu na velikom plakatu kao neku vrstu međunarodnog apela, premda bez ovlasti, ali s ljubavlju za sjedinjenjem svih kršćana.

Stavljam i ovdje poruku, koju je Vassula primila od Gospodina 27. kolovoza 2009.:

„Ne samo da sam Tvorac ovog velikog djela, nego danas te vodim da uljepšaš moju Crkvu.

Želim ovih dana ispuniti tvoj um, tvoje srce i tvoje cijelo biće svim onim što Ja Jesam tako da napreduješ u mojoj Božanskoj ljubavi.

A što se tiče patnje koju podnosiš zbog mojega Imena, i zbog svega onoga krozšto prolaziš za moju ljubav, moj će Otac zanemariti sve tvoje propuste, a ja ću dopuniti tamo gdje ti uzmanjkaš. Budi blagoslovljena zbog svojeg plemenitog djela ljubavi, ostani sjedinjena i budi savršena slika jedinstva.

            I... kao što znaš, moja je moć najveća u slabosti! Raduj se i budi vesela, i dodaj nasmiješeno lice svemu onome što sam ti ja dao!

Sjaji u toj tami i nastavi privlačiti oganj mojega Presvetoga Srca.

Budi zaljubljena u moj Križ kako se tvoj plamen ne bi ugasio. Budi savršena slika mojega Oca. Moje je milosrđe veliko i na svima vama je.

Budite jedno pod mojim Imenom!“

Dakako da se odnosi na sve nas, a veoma je utješno opet čuti da će Gospodin dopuniti tamo gdje mi uzmanjkamo, jer kako bi se inače usudili raditi za Njega. A onda je lako dodati nasmiješeno lice u svim tegobama kroz koje prolazimo.

Slijedeće naše hodočašće predviđeno je za dvije godine u Rim. Neka je sve na veću slavu Božju!  

Na kraju što reći osim veliko: HVALA TI, GOSPODINE BOŽE! HVALA TI, NA TIM NEZABORAVNIM DANIMA! HVALA, GOSPODINE!

Bog blagoslovio.

Marija Dragica Vukić